Stara Nokia više me naživcirala nego razbudila. Subota je, dva sata ujutro. Iskačem iz kreveta, slijedi «umivanac», oblačenje i put «pod noge». Žurim do kolege Dražena na drugom kraju naselja. Uzimam još spin prut i digitalni fotić. Naime dečki natjecatelji iz lokalnog kluba «Ilova» Garešnica pozvali su me da ih pratim na posljednje kolo Druge lige istok. Kako vode tridesetak bodova prednosti ispred drugoplasirane ekipe ulazak u Prvu državnu ligu (lov ribe udicom na plovak) je gotovo već osiguran. Da ne bi bilo «nismo znali» dečki su cijeli tjedan marljivo trenirali istovremeno razrađujući sisteme i taktiku.

Dražen (također član ekipe) već je čekao ispred kuće nervozno uvlačeći dim prve ranojutarnje cigarete. Uz kratko dobro jutro slijedi kratko uobičajeno čavrljanje. Iako je ulazak među najbolje gotovo osiguran, osjeća se napetost. Uto stiže i Tomislav, također natjecatelj, koji je ovaj put preuzeo ulogu vozača. Nabrzaka slažemo natjecateljski pribor i kutije sa mamcima i primamom u stražnji dio kombija i «furimo» po ostale članove ekipe. U centru gradića «kupimo» Zlatka, Josipa, još jednog Dražena i kapetana ekipe Marka. Pridružio nam se još i Goran, simpatizer kluba, koji je ispao tko zna otkud’ sa vrećicom punom malog Pan piva. Trpamo preostale stvari i pravac Županja.

Uz pjesmu i viceve  u stilu «kako policajci čitaju taxi» ( ta puta i ) stižemo nakon dobrih dva sata vožnje u Županju. Tek se bliži šest sati. Natjecanje počinje u devet, a prijava ekipa je do šest sati. Kako je Sava udaljena tek dvjestotinjak metara od nas odlučujem se na kratku šetnjicu. Uspinjem se strmim nasipom i konačno – Sava. Spuštam se prema vodi i promatram površinu. Voda blago teče, a širina na ovom dijelu je oko 120 metara.

Najednom tek nekoliko metara od mene pljusne nekakva riba po površini. Pa opet. Pa još jednom. Pa svako-malo na drugom mjestu. Pa istovremeno na pet-šest mjesta. Kederi pršte na sve strane…Ovako nešto nisam davno vidio. Vraćam se do kombija i uzimam spin prut. Dečki su bili zabavljeni današnjim natjecanjem pa im nisam htio ništa govoriti. Brzam natrag na Savu dok traje ono «jutarnje ludilo». Prevezujem dupli čvor na kraju strune, stavljam malu vrtilicu s kopčom na koju montiram leptir (posut crvenim točkama) broj tri. Zabacujem petnaestak metara ispred sebe i počinjem namatati strunu. Ništa. Zabacujem još nekoliko puta nizvodno, ali ništa. Uto kod usidrenih čamaca tek desetak metara ispred mene pljusne nekakva ribetina tjerajući uplašene kedere u plićinu. Zabacujem na «mjesto zločina» ali bez uspjeha. Krećem nizvodno i plasiram varalicu u na prijelaz između dvaju dubina. Nakon nekoliko okretaja osjetim dobar udarac. Nešto je gore. Nakon nekoliko trenutaka dovlačim pod noge jeza od oko 600 grama. Onako uzbuđen zovem Tomislava na mobitel. Još ga nisam ni otkvačio, Tomislav je već stigao. Ovjekovječujemo jeza i puštamo na slobodu. Ponovo plasiram leptira u blizini čamaca i nakon nekoliko zabaca izvlačim štukicu koja je čvrsto zagrizla leptir. Oslobađam je oštre trokuke, Tomislav me fotka i puštamo je natrag u mutnu Savu. Koračamo nizvodno i promatramo vodu. Pljuskanje nepoznatih riba ne prestaje. Na upit koje su to ribe, domaći ribiči su rekli da je to vjerojatno bolen koji natjerava jata sitne ribe. Njega tu, kažu, nitko ne lovi jer plotica je riba broj jedan. Iako na obali Save bagerist krči zemlju i stvara veliku buku i vibraciju to bolene uopće ne smeta. Lupaju «sve u šesnaest».

Tomislav i ja mijenjamo uloge. Predajem mu spin prut, a ja preuzimam ulogu fotografa. Nakon nekoliko zabaca kvači varalicu za neku podvodnu prepreku, pa montiramo novi leptir iste veličine. Nakon nekoliko zabaca ima griz i dovlači malog jeza ne većeg od tridesetak deka. Slijedi fotkanje i puštanje na slobodu. Sada servira varalicu što dalje može u maticu rijeke. Povlači je većom brzinom i dobiva griz. Uskoro se u plićaku «nasukao» i nakon koji tren pobjegao jez od 70-80 deka. Onih nekoliko trenutaka bilo je sasvim dovoljno za fotografiranje. Na trenutak promatramo natjecateljsku stazu uzvodno od nas. Natjecatelji slažu pribor, jer nadmetanje samo što nije počelo. Hodamo još nizvodno. Sava ovdje pravi veći luk i postaje šira. Nakon nekoliko zabaca odustajemo i vraćamo se polako na stare pozicije. Tom baca uzvodno uz kamenje, tek koji metar od obale. Prut se ohoho povije pod zakvačenom ribom koja se nakon koju sekundu otkvačuje. Nismo uspjeli vidjeti o kojoj je vrsti riječ. Ne odustajemo. Iako se sunce već dobrano diglo, lupanje po površini ne prestaje. Nakon još jedne izgubljene varalice Tomislav odlazi u grad po nove zalihe. U međuvremenu promatram domaće ribiče. Dugačkim direktašima love plotice. Mamac i primama im je obična kuhana pšenica. Gotovo svako puštanje sistema strujom završava grizom. Komadi imaju između 70 deka i kilogram.

Nakon otprilike sat vremena Tomislav se vraća sa novim zalihama varalica i krećemo u akciju. Nikako da se «odlijepi» od mog pruta pa sam prisiljen samo fotografirati. Pokušava s novom varalicom, leptirom trokuke urešene crvenim perjem, pošto-poto uloviti bolena. Međutim, nikako mu ne uspijeva. Vadim iz plastične kutijice srebrnu žlicu dugu pet cm. Savjetujem mu da proba s njom i da je brže povlači. Da bi je uspio što dalje plasirati penje se u jedan od čamaca. Nakon desetak bacanja i brzog povlačenja varalice dobiva bolena kilaša koji dobro koristi savsku struju. Nakon nekoliko minuta zamaranja bolenčić se našao u čamcu. Slijedi «osmijeh od uha do uha» i fotkanje s ulovom. Tomislav fotka i mene sa bolenom koji nakon nekoliko trenutaka završava na slobodi.

Uskoro stiže i njegov brat Ivan, inače kadetski reprezentativac u lovu ribe udicom na plovak. Nakon nekoliko uputa i dvadesetak izbačaja lovi svoju prvu ribu na varalicu, savskog jeza polkilaša. Ostavljam dečke i odlazim do natjecatelja. Naši love dosta dobro. U igri je sitna uklija pa se lovi u stilu «brže-bolje». Uskoro se bliži podne i završava natjecanje. Naši su ekipno šesti, što je sasvim dostatno za ulazak u prvu ligu. Čestitam pobjednicima. Prvo pojedinačno mjesto zauzeo je Josip, a treće Zlatko. Super! Fotografiram dečke i «stišćem» rundu zbog prethodnog dana prevarene štuke od 7,2 kg. Uto stiže i Tomislav s još nekoliko jezeva. Naravno da ga fotografiram.

Trpamo stvari u kombi i pravac Garešnica. Spontano smo zapjevali “Mi smo prvaci….” Mobiteli ne prestaju zvoniti, a SMS poruke podrške stižu svakog trena. Najdraža mi je bila ova : “Požurite u Garešnicu jer na jezeru Skresovi vas čeka pečeni janjac i brdo hladnog Pana.” Tako je i bilo!