– Moraš vidjeti Rogoljicu, sigurno bi ti se svidio taj potok! Jedanput ćemo otići, čim bude prilika – govori mi prijatelj već nekoliko mjeseci. Nedugo nakon zadnjeg razgovora o Rogoljici sve se poklopilo i već drugo jutro idemo prema Lipiku i Pakracu. Uskoro stižemo u šumetinu nekoliko kilometara od zapadno- slavonskih gradića i nailazimo na potok. Na ovom dijelu je uzak, plitak i brz. Bistar je ko’ suza! Probavam rukom vodu, poprilično je hladna. Krećemo dalje i zastajemo na svakom mjestu koje nam se čini zanimljivo. Svako – malo skidam fotoaparat s ramena i bilježim meni lijepe detalje na potoku i oko njega. Što dalje odmičemo potok postaje širi, sporiji i dublji. Na početku vožnje imao je oko metar, a sada dva, tri metra širine otprilike. I dalje je neobično bistar, svaki kamenčić se u njemu može razaznati. Sve je to lijepo, samo nedostaje ono glavno, ribe!
– Pa stvarno gdje su ribe – pitam prijatelja?
– Vidio sam prije na donjem dijelu, još nizvodnije, kod mostića da ima riba! Ne znam koja je to vrsta, idemo vidjeti da li ih sada ima – kaže mi prijatelj! Nastavljamo vožnju i usput stajemo kod svake kaskadice tražeći pogledima ribe. Stižemo i do mostića za koju minutu! Osvrćem se i hodam oprezno utabanim puteljkom jer nikada se ne zna gdje se mogla sakriti pokoja eksplozivna naprava zaostala nakon povlačenja četnika za vrijeme Domovinskog rata. Naginjemo se preko mostića s jedne i druge strane tražeći pogledom ribe. Nažalost nema nijedne. Baš šteta jer baš me zanimalo o kojoj se vrsti radi. Vjerojatno je riječ o klenovima no nikad se ne zna! Možda su krkuše, piškori, kolašice… Promatramo još koji tren, malo fotografiram, uživamo na svježem šumskom zraku! Krećemo polako natrag, teren je težak pa se vozimo oprezno. Nakon poprilično vožnje konačno asfalt, glavna prometnica. Svraćam još na jezero Raminac, do drugog prijatelja, lovi patuljaste somiće na početku jezera. Lijepo primaju, a i oni su lijepi, debeli i žuti k’o dukati! Malo šećem oko jezera, promatram, nema baš puno ribolovaca, sezona je još u povojima, još treba proći nekoliko tjedana da se sve zahukta. Tek je kraj ožujka, proljeće je počelo prije nekoliko dana! Uskoro stiže i prijatelj s kojim sam stigao, pa put pod kotače, pravac Garešnica, na domaći teren uz „čašicu“ razgovora usput!
