“Spuštam se u ubavu dolinu kojom vijuga tamnozelena rijeka, pitomih, pristupačnih obala djelomično obraslih vrbama. Slobodna, nepregrađena, neprokopana, nezagađena…Izvija se poput neoprezne zmijice na proljetnom suncu. Svako malo «zakrene» tok i jednostavno se ne možeš odlučiti gdje bi se «smirio». Nekoliko stotina metara nizvodno «ljubi» se sa manjom «sekom» Garešnicom i zajedno nastavljaju prema jami Rozina. Na desnom ramenu nosim dva pruta nemarno ih pridržavajući rukom. Dva drvenjaka. U unutrašnjem đepiću kratkog kaputića imam «škatuljicu» stajskih crvenih gujavica. Hlače grube poput jutene vreće ugurao sam u teške «bakanđe» sa kojih svako-malo stružem proljetno blato. Početak je ožujka i jutra su još uvijek hladna. Svejedno se nadam da ću uloviti kojeg linjaka. Prošlo je šest sati i sunce se počelo pomaljati iza rijetkih bijelih oblaka. Promatram površinu rijeke. Tu i tamo praćne uklija po površini bježeći od upornih bolena. Rijeka se probudila. Vodostaj je povišen što je normalno za ovo doba godine. Odlučujem produžiti do jame Rozina. Nakon dvadesetak minuta hoda stižem na cilj. Drveni dugački čamci svezani za debele kolce nabijene duboko uz obalu «čekaju» ribiče spremne na akciju. Uskačem u drveni čamac, usput pozdravljajući starog mlinara, i veslam ka uvali sa suprotne strane. Tu je voda nešto plića i brže se zagrijava, a primjećujem i mjehuriće na površini. Sunce je već relativno visoko, a i oblaci su se razišli. U roku «odmah» razmotavam debelu strunu namotanu oko kvrgavih prutova. Natičem snop crvenih gujavica i zabacujem tek koji metar ispred čamca. Prutove uglavljujem u željezne prstene pričvršćene uz rub lijeve strane čamca. Ništa se ne događa. Smještam se u položaj «ala volim ovaj režim»… Netko će valjda popustiti. Nakon dobrih sat vremena desni plovak zatitra i polako krene ka drugom plovku. Oprezno izvlačim suprotni prut spreman «na gotovs». Plovak opet krene. Zatežem. Riba se bori snažno ni malo ne popuštajući otpor. Toliko poznat otpor. Teško držim ravnotežu u starom drvenjaku. Ne vidim plovak već samo debelu strunu koja «reže» površinu tamnozelene vode. Nakon desetak minuta otpor popušta. On je! Da, da, moj prvi linjak ove godine. Zeleni debeljko izvalio se na površini. Polako ga privlačim prutom i slobodnom rukom unosim u čamac. Ima oko dva kilograma. Oslobađam ga udice i stavljam u improviziranu čuvaricu od stare vreće za krumpir… Tada sam lovio u proljeće linjake, a ponekad i bolene. U ljetu smo opet lovili šarane na kukuruz i somove robusnim bambus prutovima na veliku zelenu žabu i piškore koje smo pronalazili u mulju plićeg dijela toka. Kasno ljeto i jesen bili su «rezervirani» za štuke i smuđeve kojih je bilo puno cijelim tokom Ilove. Rijetki sretnici koji su imali prut s koturom lovili su ih velikim sjajnim varalicama, a mi ostali postavom na živu ribicu. Štuke je bilo najlakše prevariti uz polja lopoča koji su rasli u mirnim dubokim dijelovima toka. Tu su štuke čekale da se neoprezna ribica, žaba, mladunče ptice ili glodavac još samo malo približi. U jesen smo moji ribički kompići i ja znali često «zaružiti» sa pastirima uz vatricu, pokoji klip pečenog kukuruza i malo domaće šljivovice. Zimi su dublji dijelovi toka bili odlični za ribolov manjića kojim je Ilova bila krcata. Zadane mjere pojedinih vrsta riba nitko nije poštivao, jer za takvo što nije bilo potrebe. Naime sve ulovljene ribe «uredno su šišale» sve određene minimalne mjere. Za velikih kiša rijeka se izlijevala po poljima, oranicama i šumama da bi se nakon nekoliko dana vraćala u korito. Tek su guste visoke vrbe nazirući se iz visoke vode ocrtavale korito rijeke. Tada su djeca po zaplavljenim livadama i poljima lovila košarama sitnu ribu i rakove ponosno pokazujući ulov starijima. Riba je putovala na mrijest u Ilovu iz većih vodotoka tako da je uvijek bila veoma bogata količinom ribe kao i samim vrstama. Tako je bilo sve dok izgradnjom brana, preradom korita i porastom industrijalizacije sedamdesetih godina Ilova nije počela polako odumirati!”

Sve ovo ispričao mi je postariji ribič, danas umirovljenik, prebirući po sjećanjima i pričajući mi svoje doživljaje, u najsitnije detalje, kao da se upravo odvijaju. Tako je bilo prije gotovo pola stoljeća. A danas? Kakva je Ilova danas? Danas je tok rijeke pregrađen branama, korito je potpuno uništeno teškom mehanizacijom. Rijeka je prokopavana svakih nekoliko godina. Tek što bi voda obrasla vrbama i vodena struja oblikovala korito, rijeka je prokopavana u «savršen» pravac jednakog dna bez uvala, udubina, proširenja ili suženja. Tako je za niskog vodostaja ljeti i po nekoliko stotina metara toka postajala mutna kaljuža u kojoj bi ugibale tisuće riba. Brane su (s)priječile i uništile prirodni put riba koje su putovale na mrijest u pliće, zatravljene dijelove toka. Nestale su iz rijeke štuke, smuđevi ,šarani…Manjića nitko nije ulovio godinama. Nema ni piškora. Danas plitkim ujednačenim tokom rijeke caruje sitna babuška i patuljasti somić te sitni grgeč. Ono malo udubljenja nizvodno prema selima Ribnjaci, Veliko i Malo Vukovje česta je meta mrežara i ribokradica koji ne prežu ni od dinamita. Ono malo ribe što se pojavi za povišenog vodostaja isto tako nestane povlačenjem vode. Iznad brane u selu Kajgana dubina je zadovoljavajuća, ali su ulovi krupnije plemenite ribe tek iznimka koja potvrđuje pravilo. Tu su nadalje kemijski, na prvom mjestu, industrijski zagađivači. Veliko zagađenje prouzrokuju i okolne oranice s kojih se za jakih kiša u rijeku slijeva kišnica pomiješana sa kemijskim sredstvima koja se upotrebljavaju u poljoprivredi. Zato su iz rijeke nestali i riječni rakovi, simbol čistoće nekog vodotoka. Nestala je i bujna vodena vegetacija. Tu ponajviše mislim na lopoče kojih su nestali pred dobrih dvadesetak godina. Tek je od Velikih Zdenaca uzvodno prema Ivanovom Selu i samom izvoru rijeke situacija donekle zadovoljavajuća. Na području Malih i Velikih Zdenaca rijeka je relativno bogata bolenom, štukom i somom, a što više idemo prema izvoru javlja se i klen. Gornji tok rijeke oko Velikih Zdenaca poribljen je prošlog proljeća, zahvaljujući Voji Rakočeviću, štukicama koje su s odlično snašle u novoj okolini. Nešto optimizma budi i zajednica ribolovnih društava Grubišno Polje koja najavljuje poribljavanje toka rijeke konzumnim šaranom. Ovo su tek male smjernice koje bi trebali slijediti želimo li spasiti ovu nizinsku sporotekućicu, nekad prebogatu grabežljivcima i ciprinidima. Industrijski zagađivači bi trebali, ako nikako drugačije, a ono pod pritiskom, ugraditi pročistače čijom bi se uporabom vremenom popravila kvaliteta vode. Upotreba kemijskih sredstava u poljoprivredi bi se trebala reducirati. A mi bi trebali svojim primjerom pokazivati i upozoravati one koji su sa ekološkom svijesti na «vi» da ne bacaju u rijeku otpad kojemu treba i nekoliko desetljeća da se razloži. Nažalost čini se da je za formulu «bolje spriječiti nego liječiti» (pre) kasno. Ali nada uvijek postoji. Jer sve je moguće ako to zaista želimo. I Temza je nekad bila otpadni kanal višemilijunske Engleske, a danas u njoj plivaju pastrve.