Gotovo cijelu noć «visio» sam na internetu. Prvo sam «guglao» taimene po Mongoliji, pa velike grgeče u Poljskoj, pa novi broj broj njemačkog Blinkera…
Nekako sam se «iskobeljao» oko deset iz kreveta, nabrzaka se umio i čalabrcnuo sendvič i čašu bijele kave. Kiša je sipila cijelo vrijeme. Prihvatio sam se kompjutera i za nekoliko sati natipkao pozamašan broj stranica seminara koji sam obećao profesoru na fakultetu. Popodne je kiša padala na «preskokce», da bi negdje oko 18 sati prestala. Nakon desetak minuta premišljanja odlučujem otići na dobru staru rječicu Garešnicu uloviti bar dva-tri klena. Petnaestak žlica i leptira u plastičnoj kutiji valjda će biti dostatno za ovu malu, ali prirodnim preprekama prebogatu rječicu. Uzimam dvodijelni spin prut sa Dam rolicom veličine 30 na koju je «naslagano» pedesetak metara strune 0,18mm, kutiju sa umjetnim mamcima i naravno, mali digitalni fotoaparat.
Pentram se na «međunožno guralo» i pravo prema rječici. Zastajem kod mosta u blizini sajmišta. Sklapam prut i na malu vrtilicu s kopčom montiram leptir jedinicu crvenog krilca. Prezentiram mamac nekoliko puta ispod mosta, uzvodno i na utok stare u novu Garešnicu. Svako izgledno mjesto «gađam» po tri puta vodeći maleni leptir u svim slojevima vode. Čini se da je sve bezuspješno. Nakon desetak minuta jalovog «mepsanja», odustajem i odlazim na dio rječice koji protječe kroz šumu u blizini jezera Skresovi. Pratim šumski puteljak i zastajem na svakoj «sumnjivoj» poziciji rječice plasirajući male leptire i žlice dvadesetak puta. Opet ništa. Nakon nekoliko trenutaka ponovo se spustila gusta kiša. Petnaestak minuta stojim pod gustom krošnjom divlje jabuke psujući sve redom – kišu, loše vrijeme, sklisko šumsko tlo i samoga sebe jer se uvijek «uvalim» gdje ne treba. Kako kiša nikako nije prestajala nabrzaka «selim» pod «strehu» ribičke kućice na jezeru Skresovi. Već je gotovo pola osam i hvata se prvi mračak. Na jezeru su tek tri-četiri ribiča. Uzimam prut i crveni meps zamjenjujem srebrnim. Zabacujem u pravcu ispusne šahte petnaestak metara ispred sebe, tek koji metar od obale. Vodim mali mamac laganim okretanjem ručice kotura istovremeno podižući i spuštajući vrh pruta. Nakon tridesetak zabaca odustajem i odlučujem sreću iskušati uzvodno u plićem dijelu tristotinjak metara od ribičke kućice. Stižem do dvojice vrlo mladih ribiča koji čekaju šarana. Imali su kažu jedan pravi griz, ali sve je nažalost ostalo na tome.
Spuštam se opet do rječice Garešnice (teče uz jezero) i nakon nekoliko zabaca odustajem. Već se poprilično smrklo, pa uopće ne vidim kamo plasiram mamac. Vraćam se do dvojice upornih ribiča i uz njihovo odobrenje odlučujem se za još nekoliko zabaca na samom jezeru u neposrednoj blizini njihovih prutova.
Prebacujem ručicu kotura i ljuljuškajući malenu varalicu razmišljam gdje «poslati» sjajni leptir. Ipak, plasiram ga uzvodno tek sedam-osam metara oko metar i pol od obale.
Kratkim okretom ručice prebacujem preklopnik kotura i počinjem sa laganim «mepsanjem». Ali tu nešto ne štima. Mali leptir kao da se zaglavio negdje u plitkoj vodi. Trznem jedan, dva puta vrhom pruta……iiiiiiiiiiii. Struna kao da je živnula. Krene prema sredini jezera. Još više otpuštam malu «brenzu». Tanka struna ravnomjerno nestaje sa plitkog kalema. Čvrsto držim prut ponavljajući u sebi : “Koja je to riba? Da li je zagrizla? Da li sam je slučajno zakvačio?”
Dvojica ribiča nijemo su stajali i promatrali nenadani dril nepoznate ribe. Strune je sve manje i uskoro se nazire gotovo goli kalem. Riba iznenada mijenja taktiku i pliva nizvodno. Pratim je šetajući obalom držeći mali spin prut. Kao da šetam psa na dugoj uzici, a on hoće pronjuškati baš pod svaki grm. Nakon dvadesetak metara napete «šetnje» otpor kao da slabi. Oprezno okrećem ručicu kotura «osiguravajući» zlatne rezerve strune za napete trenutke koji će, možda, tek uslijediti.
«Sigurno je velika»-dobacujem dvojici ribiča kojima gotovo da nije jasno što se događa.
Čim je riba osjetila otpor krenula je u dubinu jezera Skresovi još uvijek nas držeći u nedoumici. Stariji od dvojice ribiča je na moju zamolbu smočio maleni pothvatač u vodu i u «čučanj» položaju znatiželjno čekao kraj akcije. Još jedanput bacio sam pogled na moj pribor. Prutić izbačaja do četrdeset grama, Dam(ov) kotur sa strunom 0,18mm i Dam leptir jedinica. Baš i nemam neke šanse protiv još uvijek nepoznate, ali zasigurno krupne ribe. Na svako jače zatezanje riba vraća «repetom» napinjući tanku strunu koja samo što ne pukne. Spontano vadim mobitel iz đepića kratkih hlača i tipkam Dražena Červenog iskusnog ribiča obznanjujući mu da imam «nešto veliko» na udici. Prekidam vezu odbacujući mobitel podalje od sebe. Već je gotovo mrak i teško pratim tanku strunu pokušavajući pronaći na kojem dijelu jezera je «nepoznato krupna riba». Sva sreća što je jezero čisto «k’o suza» bez ikakvih prirodnih prepreka na tom dijelu. Otpor polako slabi sa povremenim «bjegovima» u dublji dio jezera. Nakon dobrih dvadeset-trideset minuta umorena riba digla se na površinu tek nekoliko metara od obale.
Štuka! Štuketinaaaaaaaaaa!
Izvalila se na površini poput debele suhe grane. Ribič sa podmetačem traži najzgodniju poziciju da «umreži» zelenu kapitalku. Svaki pokušaj navođenja ribe u podmetač završava neuspjehom. Čim je dovučem do pothvatača ona «požuri» natrag izvlačeći deset-petnaest metara tanke strune. Tek nakon nekoliko jalovih pokušaja privlačim je tik do mladog ribiča koji je hvata u maleni pothvatač i nadiže iz vode. Pod masom štuke popušta drška pothvatača, ali mladi ribič brzim trzajem ipak prebacuje strgani pothvatač sa štukom u njemu na obalu. Naravno da se sama iskoprcala iz njega na obali. Bacamo se na nju i udaljujemo od relativno strme obale.
Ne mogu vjerovati. Uspio sam je izvući. Ogromna je. Ogrooomnaaa! Prošlo je dvadeset sati i potpuni je mrak. Tražim mobitel i tipkam predsjednika društva Željka Dukovića. Tek nekoliko minuta nakon poziva stiže predsjednik i društvo. Čuđenju nikad kraja. A tek kad su vidjeli pribor…..
Predsjednik donosi ribičku vagu i metar. Ravno 100 centimetara i 7,2 kilograma. Mojim digitalcem Tomislav Duković me ovjekovječuje sa nenadanim ulovom. Odlučujem pustiti štuku, no predsjednik me odgovara zbog velike štete koju čini u ribnjaku. Jer to je tek jedna od tridesetak «majkača» koje plivaju jezerom Skresovi. Nakon obećane runde za drugi dan prtim štuku na rame, sjedam na «bic» i pravac Gajine. Nakon još nekoliko fotografija i «čašice» razgovora sa radoznalim susjedima krećem očistiti štuku. Vjerovali ili ne u želucu sam pronašao poluprovarenu babušku od oko 700-800 grama. Odsječenu glavu odlučio sam preparirati, u kućnoj radinosti, za uspomenu. Neka pravi društvo zelenoj ljepotici od pretprošle jeseni koja je težila ravno šest kilograma.
