Cijelo popodne padaaaaaaaa kiša. Padaaaaaa li ga padaaaaaa. Umjesto dogovorenog «bicikliranja» do Podgarića prihvatio sam se debele skripte da na jesenski ispitni rok (koji samo što nije) ne dođem «navrat-nanos» već kao student koji će solidno «baratati» gradivom. Nakon nekoliko sati čitanja zaklapam skriptu i «škicam» kroz prozor. Kiša tek blago pada, bolje rečeno «rosika». Pogledavam na stari zidni sat. Tek koja minuta nedostaje do devetnaest sati. Još jedanput «listam» na kompiću fotke rječice Bregane gdje sam pred koji dan bio sa trenerom Hrvatske spin lige, Igorom Zdenjakom. Igor mi je na rastanku poklonio desetak leptira (meps) broj dva i tri.
Pa daaaa, upravo sada, baš sada, je odlična prilika da ih isprobam. Samo da rječica Garešnica nakon ovolike kiše nije mutna. Ma ustvari, tko ga šljivi, idem pa kak bude. Uzimam kratki spin prut, kutiju sa varalicama i pravo na rječicu.
Zaustavljam se na mostu u blizini sajmišta. Rječica je tek blago zamućena. Sklapam prut, podešavam kočnicu kotura i dobro uigrani tandem stavljam u «radnu funkciju». Otvaram kutiju sa varalicama i uzimam srebrni leptir dvojku s crvenim bužirom na trokuki. Polako se spuštam strmim nasipom do vode. Prebacujem preklopnik kotura i držeći prut postrance plasiram varalicu ispod mosta. Tek koju sekundu nakon što je pljusnula na površinu počinjem sa povlačenjem. Klenovi su sada sigurno bliže površini, a i dno je puno svakojakih «čudesa». Nakon nekoliko «praznih» zabaca ispod mosta okrećem se na suprotnu stranu i bacam varalicu desetak metara uzvodno bliže drugoj obali. Ni nakon desetak zabaca ništa se ne događa. Kako bi purgeri rekli – ni trkca. Otkapčam srebrnu «dvojku» i montiram zlatni leptir «jedinicu». Zabacujem ga desetak puta u utok stare u novu Garešnicu povlačeći ga u svim slojevima vode pokušavajući vrhom pruta leptira učiniti što prirodnijim i lakšim plijenom opreznim i lukavim garešničkim klenovima. Opet ništa.
Vrijeme je da promijenim mjesto špinanja. Kvačim trokuku varalice za najveću vodilicu pruta, uzimam bicikl i oprezno prelazim cestu. S druge strane ceste na starom mostu dvojica ribiča (očito tata i sin) lovi direkt prutovima. Na moj upit o ulovu samo sliježu ramenima. Zamoljavam ih da mi pričuvaju bicikl dok «pročešljam» dio rječice ispod športskog igrališta. Pristaju bez riječi. U stilu «hodajući-sklizajući» po vlažnoj šumskoj zemlji stižem do prvog prohodnog prilaza rječici. »Jedinicu» zamjenjujem zlatnom «dvojkom» sa crvenim reljefom na krilcu. Nakon pet zabaca ispod vrbe na suprotnoj obali, varalicu prezentiram uzvodno povlačeći je jedva pedesetak centimetara od obale. Nakon otprilike desetak minuta špinanja osjetim toliko drag otpor. Nakon kratkog zamaranja na obalu se «nasukao» klen od od oko 25 centimetara. Lako ga oslobađam trokuke bez kontrakuke i vraćam u rječicu. Povlačim se nešto niže do mjesta gdje je tok nešto širi, a rječica blago vijuga. Varalicu bacam nizvodno petnaestak metara povlačeći je nešto brže no uobičajeno. Nakon dvadesetak zabaca…..tup i stop.
Zakvačena riba tek nakon sekundu-dvije počinje izvlačiti tanku strunu «gibajući» nizvodno prema granju. Smireno držim prut blago podignut uvis pokušavajući je «odgovoriti» od «zacrtanog» pravca. Mekani spin fino se «mota» pod otporom još nepoznate ribe. Zbog relativno jakog otpora ne usuđujem se «zavrnuti» kočnicu kotura. Riba i dalje nastavlja svoj «pohod», ali na moje iznenađenje u suprotnom pravcu, prema meni. Nabrzaka motam «višak» strune. Tanki najlon sada vijuga površinom rječice tek koji metar od mene. Riba se još ne nazire.
»Tko zna možda je štuka»-pomislih!
Otpor napokon počinje jenjavati. Zatežem za «dva kruga» kočnicu kotura i polako namatam strunu. Kroz koju sekundu na površini se pojavljuju velika, velika usta. Krupni, lukavi klen sa podosta iskustva ipak se dao prevariti. Saginjem se, močim ruku u vodu i prihvaćam drag ulov.
Brzam do dvojice ribiča na starom mostu, gdje me stariji ovjekovječuje sa klenom. Po mojoj procjeni oko 40 centimetara. Za rječicu Garešnicu zaista rijedak ulov. Nakon kratke «foto-seanse» zaslužena sloboda za lukavog gurmana.
