Ribolov ne mora biti klasičan. Naravno, ako Vi to ne želite. Pod «klasikom» podrazumijevam sjedenje u udobnom ribičkom stolcu, pijuckanje pivkana i pričanja ribičkih priča u kojima centimetri i veličina riba rastu sa količinom popijenog…Prava monotonija koja guši svaku kreativnost. Nisam «klasičar».
Volim spontano, onako između obaveza, skoknuti u ribolov. Sa voljom u duši i prutom u ruci. Baš i ne volim «čitati» ili čuti komentare onih koje susrećem na putu ka vodi u stilu : »ovaj nema pametnijeg posla» ili «bolje da ide raditi nešto konkretno nego što ide u ribolov». Provincija, razne frustracije i kompleksi samo su neki od razloga koji izazivaju ovakve i slične komentare i u drugim životnim situacijama. Sve to su razlozi da čovjek privremeno «ogluši» i «gutne» sve te komentare ili da uđe u raspravu u kojoj nema pobjednika i pobijeđenoga.
Tog popodneva krenuo sam mojim «Scottom» u svijet divljine da u barama, rječicama i kanalima potražim aktivnost riba. Ljetna vrućina smeta svima pa tako i ribama koje su se sakrile u sjene vrba ili u dubinu bara, rječica ili kanala. Srpanjsko sunce i polusatna vožnja «okupali» su me u znoju. Pomalo nervozan i razočaran, neuspjehom moje misije, zaustavljam se u blizini drvenog mostića rječice što protiče kroz moj gradić. Podne je već odavno «zagazilo» u kasno popodne pa je jedan dio rječice bio u sjeni drvenog mostića. Ostavljam «bic» na obližnjem poljskom putu i koracam prema mostiću. Naginjem se na onu sjenovitu stranu.
Opa! – tiho zaustim istodobno se smješkajući.
U bistroj, četrdesetak centimetara dubokoj vodi mirovalo je jato klenova do otprilike pola kilograma težine. Tek nekoliko njih je onako «od oka» moglo biti oko pedesetak centimetara dužine i dobrano preko kilograma težine. Ljetna kolonija nije slutila da ih promatram. Lagano su titrali crvenkastim perajama u plitkoj vodi održavajući se na istoj poziciji. Čvrsto odlučujem – vraćam se sutra.
Polako vozim doma i smišljam sutrašnju strategiju – plovak ili varalica plasirani direktno u jato vjerovatno će ih uplašiti. Zbog gustih vrba koje su zarasle gotovo čitavo korito plasiranje plovka ili varalice u daljinu i navlačenje klenovima pred usta otpada odmah u startu. Vrtim u glavi sliku starog mosta iiiii…..pa da. Uz lijevu stranu trošnog mostića postoji nekakva rupa. To je TO.
Usput svraćam u lokalnu trgovinu ribičkog pribora i kupujem «špulu» prozirne strune 0,20mm i tamne «šaranke» broj 10. Još «žrtvujem medu» za paketić crva i hitam kući.
Tek što se sutradan sunce počelo pomaljati iza rijetkih oblaka ja sam već započeo detaljne pripreme.
Na praznu špulu «slažem» dvadesetak metara kupljene strune, vežem malu šaranku i «stišćem» nekoliko zrna olova da budu protuteža vjetru koji koji je svako-malo otežavao ionako složenu situaciju. Crve «trpam» u jedan, a montirani «sistem» i nekoliko rezervnih udica i olova u drugi džep. Pod usko sjedalo «bica» guram staru krpu-amortizer koji će spriječiti krvave dlanove u slučaju udara kakvog kapitalca. »Skačem» na bic, nagli start (0-30 za nekoliko sekundi ) i put pod kotače. Prolazim kroz centar gradića, »motam» desno kod sajmišta, prolazim kraj «Skresova» i uskoro stižem na cilj. Vadim «pribor» i mamce iz džepova i «filam» udicu crvima crvene i žute boje. Uzimam krpu unutar koje stavljam strunu istovremeno povlačeći slobodnom rukom strunu ka vodi kroz malu rupu na drvenom mostiću. Zauzimam pozu «zadatak na čučavcu» i uživam što nema nikoga da postavlja beskonačna pitanja. Stvarno nisam imao volje objašnjavati kako, zašto i zbog čega. Udaljenost crvića od površine vode je sve manja. Klenovi su sve nemirniji. Pogotovo jedan veliki «lider» «šetajući» gore-dolje poput profesora Baltazara kada je trebalo donijeti važnu odluku. Crvi i dalje, poput pauka na svilenoj niti, klize prema sve nervoznijim klenovima koji prave kratke krugove po vodi poput kućnog ljubimca kojeg nasekira vlastiti rep.
Nekoliko centimetara prije površine vode i ….HOP !!!
Neoprezni klen guta ponuđene mamce i počinje nadmudrivanje. Vuče čas na jednu, čas na drugu stranu divlje tresući glavom. Stara krpa dobro obavlja povjerenu zadaću. Slobodnom rukom povlačim strunu želeći spriječiti petljanje najlona o prirodno raslinje. Klen napinje tanku strunu čas prema grmlju, uzvodno, nizvodno, ustranu. Svi ostali klenovi bježe po onoj staroj «spašavaj se tko može» i kovitlaju slegnuti mulj. Više ne vidim klena već samo strunu koja «šara» površinom plitke vode. Držim napetu strunu ne želeći brzo-naglo doći do zakvačene ribe. Nakon nekoliko trenutaka klen sve sporije pliva istovremeno smanjujući otpor. Odbacujem staru krpu i oprezno povlačim strunu sa ulovljenom ribom. Lako ga provlačim kroz rupu na mostu. Pažljivo ga oslobađam udice koja se zabola u gornji dio usana. To je Bog dao svim živim bićima – borba za život kojoj prethodi osjećaj ugroženosti. Nekoliko puta stišćem gumbić fotoaparata i bilježim ovaj trenutak u vremenu. Šećem nizvodno do prvog utabanog prilaza vodi i vraćam ribu tamo gdje i pripada. Svaki kamenčić u njegov mozaik. Stojim kraj mostića još petnaestak minuta. Kako se klenovi nisu pojavili polako krećem kući. Zadovoljan sam zbog dvije stvari – proveo sam uricu vremena u prirodi i nitko nije vidio moj «pribor» pa sam bio pošteđen zajedljivih komentara. Kada bi se ovako mogli loviti šarani, štuke, amuri, smuđevi…
Ako u svom mjestu imate sličan mostić i rječicu probajte ovakav ribolov. U suprotnom dođite kod mene u Garešnicu pa ćemo «ukrasti» nekoliko sati za malo adrenalina u krvi. Pa tko bude bolji.
Vidimo se!
