Iako nisam ljubitelj šaranolova u bilo kojem obliku, ponekad ipak odlučim ogledati se s tim lukavcima kojima su neki posvetili svoje ribolovne karijere i živote. No, ja to nikad ne činim poput drugih – na klasične i već oprobane načine. Uvijek tražim neki novi način, novi izazov. Prisjećajući se nekih davnih ribolova, u misli su mi navrle slike ribolova na šarane na obližnjem, malom bajeru. Ti šarani nisu baš bili veliki, ustvari bili su do dva kg težine, ali način na koji su grizli je bio poseban. Naime, nakon nekog vremena što sam ga proveo promatrajući te divne ribe i prateći njihove navike, zamijetio sam da su ribe zbog nekog meni nepoznatog razloga, mnogo vremena provodile tik ispod površine.
Odlučio sam to iskoristiti i počeo sam svakog dana bacati komade kruha na mjesta na kojima sam viđao šarane. Prvih dana su ribe bile plašljive i povlačile bi se u dubinu čim bi komadi kruha počeli pljuštati po površini vode. Nakon nekoliko dana, ribe bi se na nekoliko minuta povukle dublje u vodu, a čim bi prestalo « bombardiranje » kruhom, digle bi se na površinu vode i počele uzimati komade kruha. Tih dana sam zamijetio još jednu možda neobičnu pojavu – prateći šarane, na moje «hranilište» počele su dolaziti i barske kornjače! Posljedica ovog događaja je bila ta da su se šarani spustili na 30-tak cm ispod površine i uzimali komade kruha koji bi upili više vode i potonuli do njihove pozicije. Sve ostalo bi smazale kornjače. Nakon dva tjedna takvog navikavanja riba (i kornjača), odlučio sam se za ribolov. Na jači, puni štap složio sam jednostavan sistem bez plovka i olova, sa komadićem kruha na udici. Lovio sam kao da mušičarim – na viđeno. Kad bi riba uzela mamac, malo bih sačekao i zatim kontrirao. Uspjeh je bio vrlo dobar. Zašto ne odličan? Zato jer su 60 % ulova činili šarani, a ostatak kornjače! S tom Vas pričom dovodim do sadašnjih dana. Mjesto ribolova vrlo me podsjećalo na ono od prije nekoliko godina. Iako nije bilo geografski ni blizu onom prethodno opisanom, šarani su pokazivali neke slične navike. Prijatelj mi je objasnio da je to vjerojatno zbog toga što je vlasnik ribu redovito hranio bacanjem peleta, pa je riba navikla da hrana pljušti po površini. U istom sam se trenu sjetio poklona mog ribičkog prijatelja iz Engleske. Bila su to dva feeder – plovka (feeder-float), talijanske firme Colmic. To su plovci robusne konstrukcije, debele plastične antene s crvenom «kapom » radi bolje vidljivosti, a tijelo je plastična hranilica koja s jedne strane ima čep, koji se skida kako bi se hranilica mogla napuniti. Plovci su bili 30-gramski, dakle bez problema su se mogli bacati na veće daljine. Za hranu sam odabrao Mossela Select Feeder, koju sam smočio malo jače nego inače, da se ne bi prebrzo aktivirala. Na dva kilograma hrane dodao sam dvije šake crvića, koje sam koristio i kao mamac. Plovak sam montirao na osnovni najlon promjera 0.30 mm, provukavši najlon kroz alkicu na dnu plovka i fiksirajući ga na najlon sa dva sitna olova, koja su se prema potrebi mogla pomicati, te se tako kontrolira dubina ribolova. Zašto nisam koristio predvez? Zato jer za to nije bilo potrebe. Lovio sam na dubini 30-60 cm i nije bilo nikakvih zadjeva gdje bih mogao zapeti i izgubiti sistem. Na Mustadovu udicu br. 10 stavljao bih 6-7 debljih crvića. Nakon nekoliko zabačaja, koji su potjerali ribu u dublje slojeve, hrana s crvićima, koja je propadala iz hranilice ipak je učinila svoje i riba je prestala biti sumnjičava. Grizevi su bili oštri i beskompromisni. Riba bi uzela mamac i oštro krenula u stranu, tako da i nije bilo potrebe za oštrom kontrom, ali je ipak trebalo kontrirati pravovremeno. No, riba nije glupa pa bi ubrzo shvatila o čemu se radi, pa nije bilo nekih bombastičnih količinskih ulova. Obično bih ulovio 3-5 riba i onda bi sve stalo. To je bio znak da spakujem štapove i pođem kući, a nastavak bi slijedio idućeg dana. Svakome tko želi isprobati nešto novo, preporučio bih neka pokuša ovakav ribolov. Ako nećete moći nabaviti ove plovke u vašoj omiljenoj ribolovnoj trgovini, pokušajte kod nekog uvoznika talijanske ribolovne opreme. Objasnite što Vam treba i sigurno ćete to dobiti. A onda – trk na vodu !
BISTRO, vam želi vaš Božo Povijač ( 2003. godina )
